Izvadci iz izvorne autobiografije
Gjuro Szabo rodio se u Novskoj 3. 2. 1875. od oca Gjure, krajiškog kapetana, a kasnije kr. Kotar predstojnika i matere Justine rodj. Navratil. U očinskoj je kući zavolio od ranoga djetinjstva knjigu, otac – uz to i priznati prvi šahista u Hrvatskoj – imao je prekrasnu sbirku veoma vrijednih djela, od kojih se danas mnogi kao rariteti potražuju. Pučku je školu dovršio u Zagrebu kod Augusta Matoša, oca našega pjesnika A. G. Matoša, a gimnaziju takodjer u Gornjem gradu Zagrebu, za nezaboravnoga ravnatelja Mirka Divkovića, prekinuvši nauke samo na nekoliko mjeseci, da se posveti knjigoveštvu! Nu kad je knjigoveža Emanuel Mučnjak uskoro preminuo, ostavi taj zanat i vrati se u školu, pa je god. 1892. s odlikom položio ispit zrelosti. Ne mogu da ne spomenem barem nekolicinu mojih uzor profesora: Mirka Divkovića, Ivana Broza, Ferdu Radanovića, Franju Marna, Hugu Badalića, Ivana Hoića, Vjekoslava Klaića, mnogo kasnijega dobroga prijatelja, pa Josipa Brunšmida, kojima svima u grob zahvaljujem, a Gavri Manojloviću, izvrstnom učitelju u gimnaziji, mogu još za života to učiniti!
Od 1892. do god. 1896. boravi sam u Beču, da na tamošnjem sveučilištu učim germanističke nauke. Jakob Minor i Heinzel bili su mi glavni učitelji, koji su me uveli u poznavanje golemoga germanskog svijeta, naučili poznavati i jezik u raznim vremenima i zakone, po kojima jezik živi od davne davnine, naučili su me poznavanju svih grana života, kako se već život velikog naroda manifestira : i poeziju, i privatni život i umjetnost i naposvema važne dijelove napose: djela graditeljstva od najranijih početaka do današnjih dana. Ali ne samo da je to naučao univerzitet, već je i sam golemi grad, kroz stoljeća centar velike kulture donosio sijaset pobuda…
Kratki boravak u Nürnbergu sve je to pojačao : goleme sbirke Germanisches Museum-a silno su djelovale i djeluju još i dan danas – nakon četiri decenije, nakon svega, što je ovo gigantsko vrijeme donijelo!
Poslije svršenih nauka započeo sam učiteljevanje na gimnaziji u starodrevnom Senju, gdje sam opet našao osobit svijet, čudan i za mene Slavonca tako osebujan, da sam ga zavolio do danas, ma da moram priznati, da ga nikada nisam sasvim shvatio. Nastavio sam učiteljevanje na sada već pokojnoj gimnaziji Strossmayerovoj u Osijeku, odakle moja familija s očeve strane potječe, opet u historijskoj varoši, pa sam nakon četiri godine otišao u Bjelovar, gdje sam šest godina sproveo, spremajući se za kasniji drukčiji rad, istražujući pojedine naše krajeve, koliko je vrijeme dopuštalo. Tada nakon deset godina budem premješten u Zagreb na Gimnaziju, gdje sam nekad i sam bio djakom, pa sam ostao od god. 1907. do god 1910 a tada podjem na preporuku Tadije Smičiklasa, Vjekoslava Klaića i dra. Josipa Brunšmida u Beč, Nürnberg i Prag, da se spremim za tajnika – poslovođu Konzervatorskog Ureda u Zagrebu /koji se tada zvao: Povjerenstvo za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika/.
Gjuro Szabo
(Daljnji Szabin život jest njegovo djelo).
Pogledaj predmete iz zbirke
